Vukovar je najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, za vrijeme Domovinskog rata, 1991. godine, grad je postao simbol otpora i borbe za opstanak na svojoj rodnoj grudi. Kao i mnoge druge škole, ni naša škola ne zaboravlja obljetnice  i dan kad je pao Vukovar.

Zajedno s profesorima, posjetili smo Vukovar u petak, 17.11.2017. godine. Po dolasku, obišli smo Ratnu bolnicu i Muzej grada Vukovara gdje smo odgledali kratki film o ratnim zbivanjima. Nakon toga, uputili smo se prema Vodotornju koji je u ratu teško oštećen, a vjerojatno najdirljiviji dio posjeta  bio je obilazak  najveće masovne grobnice Hrvatske - memorijalnog groblja koje svjedoči o  938 žrtava. Unatoč kiši koja nas je pokušala spriječiti u daljnjem obilasku, uspjeli smo stići i na Ovčaru, gdje su nam ukratko opisali stradanja  žrtvava.
Prije odlaska, posjetili smo groblje tenkova gdje smo se samo kratko zadržali.
Kući smo se vratili puni dojmova, dirnuti snagom i prošlošću grada heroja.

Marina Matić, 1.b

 

Vukovar

        Svake godine ista sjeta, ista bol i žaljenje, rane koje nikada nisu zacjelile, i neće. Mjesec studeni, hladnoća, tmurno nebo, kiša, sivilo na ulicama, i na licima Hrvata. Svi znamo isto, znamo da ono što nosimo u srcu, uz beznadne poglede i ogorčene misli, koje se nižu jedna za drugom, nikad nećemo zaboraviti. Kobna i pogubna 1991., godina pada našeg grada heroja, Vukovara, rana koja se nosi čitavog života, bolna rana.
        I tako, nakon pročitanih priča i odgledanih dokumentaraca, i ja sam posjetila Vukovar. Nekome možda običan grad, a meni grad ispunjen simbolima borbe i hrabrosti. Na samom ulazu u bolnicu, odgledali smo kratak prikaz tadašnjih zbivanja- uplakane žene koje odlaze i poglede usmjeravaju svojim domovima, majke koje jecajući u naručju nose novorođenčad, bespomoćni ranjenici, usplahireni, ali hrabri liječnici, pomutnja, ruševine, propast...Trnci su prolazili mojim tijelom, oko mene ozbiljna i tužna lica. Strašno je bilo gledati u zidovima tragove granata, vidjeti imena pogubljenih nedužnih ljudi, opise zločina nanizane duž cijelog hodnika....
Odlazak na Ovčaru, hod putem tih mučenika, na mene je ostavio najdublji trag. Slika koja se nikad ne zaboravlja. Mrak, na podu čahure, predmeti izmučenih i nesretno stradalih boraca, osvijetljene fotografije koje se smjenjuju, ali ne gase...Na stropu po jedna zvijezda za svaki izgubljeni život, kao znak vječnog svjetla i njihove prisutnosti među nama. Na trenutak sam zatvorila oči i pitala:" Bože, zašto?" Obuzimala su me pitanja, ogorčenost, ljutnja, nevjerica, a pomalo i ružan osjećaj bijesa prema onima koji su to učinili. Vodotoranj predstavlja simbol patnje i izmučenosti grada, ali i upornosti, smjelosti i borbe. Iako izmučen, još uvijek čvrsto i samostalno stoji. Na groblju vječni plamen predstavlja znak života, najuzvišeniji simbol duša i poštovanja prema njima. Na svakom koraku nešto budi sjećanja i suosjećanje, ne možete ostati ravnodušni u susretu s Vukovarom.
        Život nas dovodi u čudna iskušenja, moramo se suočiti s onima koji su nam činili zlo, moramo opraštati da bismo nastavili živjeti. Pokvaren čovjek  najveći je otrov svijeta. Kakvo je to srce u tebi ako je tu samo da bi ti živio?  Kakve su to oči ako uživaju gledajući tuđe muke?   Kakav si to čovjek ako jedino "voliš"- mržnju?
Ponosna sam na grad Vukovar. Ponosna što moje JA i tisuće sličnih JA  hoda ulicama oslobođenim krvlju i žrtvom. SVA HVALA NEKA IDE VUKOVARU JER JE USTAO I KADA JE NAJVIŠE TREBAO PASTI.

Veronika Matijević, 4.a

 

 

Copyright © Srednja mješovita škola "Žepče" 2017. Sva prava pridržana.